BIHAC

Bihać je grad i središte istoimene općine u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, te upravni centar Unsko-sanskog kantona. Površina općine je oko 900 km². Do 1995. godine površina općine iznosila je 689 km², da bi, po zaključenju Daytonskog sporazuma, dio prijeratne općine Drvar bio pripojen općini Bihać. Prema popisu iz 1991. godine, općina je brojala 70.732 stanovnika, a prema zvaničnim podacima, broj stanovnika 2003. godine iznosio je 60.707. Sam grad ima 39.195 stanovnika.

Historija

Prethistorijsko doba

BihaćGeografski položaj i pogodni klimatski uslovi su od pradavnih vremena pogodovali naseljavanju ljudi na bihaćko područje. Iako nedavno istraženo, na osnovu iskopina i brojnih ostataka, ustanovljeno je prisustvo čovjeka u starijem kamenom, kasnom bronzanom, te starijem i mlađem željeznom dobu. U Račiću, deset kilometara jugoistočno od Bihaća, zajedno sa kostima mamuta, pronađena su dva kremena novčića.

Prisustvo dijelova plemena Japoda na ovom području sigurno je dokazano. Počevši od VIII stoljeća p.n.e. oni, pored dijela Slavonije, Gorskog kotara i Like, naseljavaju i Bihaćko polje. Japodska kultura obilježila je Bihać izuzetnim vrijednostima dalekog naslijeđa, od konstrukcionih rješenja sojenica, preko nakita od bronze, željeza i srebra, do "Japodskog konjanika". Nalazi iz mnogih mijesta, među kojima su Bihać, Golubić, Pritoka i Ripač, prikazuju specifičan karakter ilirske kulture na japodskom području (urne s prizorima iz svakodnevnog i zagrobnog života, ravni grobovi s bogatim prizorima, nakit, oružje, japodske kape i sesiri.

Rimsko doba
Nakon hiljadu godina bivstvovanja na ovim prostorima Japode pokoravaju izvježbane rimske legije koje iz više pravaca prodiru na Balkansko poluostrvo. Rimski vojskovođa Oktavijan 35. godine p.n.e. kreće na japodska plemena da bi uspostavio konačnu vlast Rimske imperije. Ovo područje je pripalo rimskoj provinciji Dalmaciji. Rimljani donose svoje običaje, zakone i tradicionalno graditeljstvo. Neki stariji historiografi locirali su na terenu današnjeg sela Golubić rimski grad Raetinium. Prema površinskim nalazima građevinskog materijala i kamenim spomenicima može se pretpostaviti postojanje rimskog gradskog centra u okolini Bihaća. Ostaci pojedinih zgrada otkriveni su na Humačkim glavicama, u Izačiću, Založju i Brekovici. Termalni izvor u Gati Ilidži i veća zgrada ozidani su u rimsko doba. Umjetnost antičkog doba sačuvana je na kamenim nadgrobnim spomenicima gdje se pretežno pojavljuju geometrijski motivi.

Srednji vijek
Polovinom II stoljeća n.e. pojavljuju se djela rađena u reljefu (Mitrasovi reljefi, reljef Silvan i Nimfa, glava Gorgone). Početkom VI stoljeća (505. godine) rimske provincije Dalmacija (kojoj je pripadalo i bihaćko područje) Liburnija i Savija spojene su u jednu pokrajinu pod vladom gotskog kneza. Početkom VII stoljeća, izmedju 602. i 614. godine, Slaveni su naselili bihaćki kraj kad i počinje trajni proces slavenizacije. Slavenska plemena, nastanjena na ovom i širem području tokom ranog srednjeg vijeka uskoro bivaju preplavljena dolaskom novih Slavena, odnosno Hrvata, te se nalaze na stalnom udaru Bizantije s istoka i Franačke države sa zapada. A njih će Tomislav pobijediti i ujediniti dvije hrvatske kneževine, na čijem se razmeđu nalazio Bihać. Ovim područjem gospodarili su Franci, Bizantijau prehrvatskom razdoblju, pa nekoliko godina bosanski kralj Tvrtko I, ali u ime Ladislava Napuljskog, ugarsko-hrvatskog kralja. Grad je u njegovo ime bio zauzeo herceg splitski i ban hrvatski Hrvoje Hrvatinić-Vukčić. Grad Bihać je bio središte hrvatske kraljevine pod kraljem Tomislavom sve do hrvatsko-ugarske nagodbe 1102, ali grad i okolna područja i dalje ostaju nastanjeni Hrvatima i van jurisdikcije Ugarske. U najranijem razdoblju se govori o bihaćkom kraju, bihaćkom području, o jednom bezimenom prostoru, a da se ime grada ne spominje. Što je i razumljivo, jer opća imenica "bihać" označava kraljevsko dobro, što govori da je ovo područje pripadalo kraljevima, svakako hrvatskim. Sam taj ekonomsko-politički termin postaje toponim posvuda gdje se govorilo narodnim jezikom, dakle govori se o kraljevskom području i vlasništvu. Postoje Bijaći u Dalmaciji koji su pripadali hrvatskim kraljevima porijeklom iz Dalmatinske Hrvatske, kao i Bišće u Hercegovini gdje bosanski kraljevi kralj Tvrtko i kralj Ostoja potpisuju svoje čuvene Povelje izdane Dubrovčanima. Tamošnje Bišće se nalazilo pod planinom Bišće, a bošnjačke obitelji Bišćevići u Mostaru i okolini su porijeklom otuda, a ne iz krajiškog Bihaća. Padom pod Osmanlije evropski kartografi ovo područje nazivaju "Turska Hrvatska", da bi kasnije Turci i Srbi promijenili naziv u Krajina, pa po tome u Bosanska Krajina nasuprot Vojnoj Krajini s druge strane granice.

Svjedok bihaćkog srednjovjekovljaBela IV, hrvatsko-ugarski kralj 26. februara 1260. godine izdaje povelju koja je neposredna potvrda o postojanju grada Wyhygha, katkad Vihucha i redovno Bišća na Ostrvu sv. Ladislava kojeg oplakuje rijeka Una. Godine 1262. proglašen je slobodnim kraljevskim gradom s pravima da se bavi slobodnom trgovinom i zanatstvom, bez samovolje plemića, sto čini osnovu njegovog daljeg razvoja i u čemu je bit njegovog statusa "slobodnog kraljevskog grada". Bihać se formira i razvija kao gradski, trgovački i zanatski centar na raskršću puteva i tokova života. Bihać je dobro utvrđen grad opasan dvostrukim bedemom s velikim brojem puškarnica i okruglim četverokutnim kulama.

Na glagoljskoj listini s kraja 14. vijeka sačuvan je pečat srednjovjekovnog Bihaća na kojem se vide tri kule. Na srednjoj je zastava s natpisom S(igillum) Civitatis Bihigiensis, tj. "Pečat grada Bihaća". Isti motiv ima grb grada. U starim i sačuvanim pergamentnim listovima grad se spominje pod različitim imenima: Bihig, Byheg, Bichich, , Bihag, Vywegh, Wyjgh, što je, zapravo plod neujednačenog i nedefiniranog pravopisa tog vremena. U srednjovjekovnom periodu Bihać postaje zanimljiv i privlačan za naseljavanje i to je doba njegovog stalnog uspona iako je s vremena na vrijeme preživljavao mnoge udare.

Bihaćki pečatU jednom momentu brojao je deset hiljada stanovnika, dok je u isto vrijeme Pariz brojao 60 hiljada stanovnika. Zanimljivo je da se već od samog početka pojave protestantskog kršćanstva u Bihaću obavlja bogosluženje i za taj oblik kršćanstva, a ostataka bogumilskih (krstjanskih, Crkva bosanska) grobnica našlo se i u okolici Bihaća, što svjedoči da je bogumilstvo bilo uzelo maha i u ovom dijelu Bosne[1]. Od kulturnih zanimljivost valja spomenuti da se kao član magistrata - građanin - na spisku nalazi i prvi hrvatski romanopisac Petar Zoranić, a Juraj Križanić, prvi panslaven, teoretičar muzike, bibliotekar, matematičar, jezikoslovac porijeklom je iz predstraže Bihaća, Ripča.

Arheolozi su otkrili i izbrojali ostatke 60 većih i manjih utvrda, gusto smještenih kao odbrambeni pojas protiv Osmanlija, te tvrdo zidanih gradova koji govore o tome kako se granica utvrđivala i branila. Te gradove izgradili su, utvrdili i naoružali isključivo vlastitim novcima Frankopani, Zrinski, Babonići Blagajski i drugi. Sami nazivi tih gradova su interesantni već i stoga što njegova etimologija upućuje na izvor u Slavenskoj mitologiji. Naprimjer Podzvizd, nosi ime jednog slavenskog božanstva. U borbama za ugarsko-hrvatsko prijestolje, tokom XIV vijeka i kasnije, na područjima oko rijeke Une, dolazi do sukoba između moćnih vlastelina koji podržavaju svoje pretendente. Ali i međusobne razmirice domaćeg plemstva dovode do nezadovoljstva među stanovništvom i slabe odbrambenu moć područja. U takvim nemirnim vremenima Bihać nije mogao sačuvati status slobodnog kraljevskog grada, te je uvučen u dinastijske borbe.

Kralj Sigismund boravi u Bihaću 1412. godine kad ga predaje Frankopanima u čijoj će vlasti ostati do početka XVI vijeka kada ponovno prelazi pod neposrednu kraljevsku vlast kao Regia civitas. Na bihaćkoj Kapetanovoj kuli još stoji lik pelikana, grba Frankopana. U Bišću u više navrata zasjeda Hrvatski staleški sabor, a nedaleko odatle taj isti Sabor u Cetingradu (što u starom hrvatskom jeziku znači Šumski dvor - cetina=šuma - a dopunjuje se u kategorijalno-pojmovnom smislu s kraljevskim imanjem - bišćem, nešto kao jedna od namjenskih rezidencija) izabire Habsburškog nadvojvodu za hrvatskog kralja. O svemu ovome mogu se naći veoma iscrpni podaci u historiografskom djelu Radoslava Lopašića, "Bihać i Bihaćka Krajina", izdanje: Dretarova informativna agencija DINA, Bihać 1990.

Pred osmanskom najezdom brojni Hrvati napuštaju svoju postojbinu i naseljavaju se od područja u Pokuplju, Posavini i Gradišću sve do Češke i Moravske gdje se još gaji uspomena na njihov stari kraj Bihać. Brojni toponomi aktuelni i danas svjedoče o nekadašnjem životu Hrvata u ovom kraju, što zapravo znači da ih je određeni broj nastavio obitavati u ovom kraju i pod Osmanskim carstvom i tako prenio geografski naziv novopridošlim stanovnicima, Bošnjacima, Turcima i Vlasima.

Osmanlijsko doba
Poslije Bitke kod Jajca 1463. Bosna je pala pod osmansku vlast. U osvajačkom pohodu prema Evropi na jednom od glavnih pravaca prema zapadu našao se Bihać i cijelo Pounje, tadašnja pogranična područja Hrvatske, koja je bila u sklopu Hrvatsko-ugarskog kraljevstva.

Nakon što su učvrstili vlast u Bosni, Osmanlije kreću u silovite napade koje nije mogla izdržati odbrambena linija na Uni, tako da jedan po jedan grad padaju. Hrvatsko stanovništo se velikim brojem iseljava prema zapadu, ali znatan broj ostaje i prihvata islam. Međutim, proći će više od 100 godina do pada Bihaća. Poslije žestoke borbe 1592. godine i izdaje nekolicine lokalnih vojnika, ovaj grad u Pounju osvaja Gazi Hasan-paša Predojević, islamizirani Vlah. Tadašnje lokalno stanovništvo velikim dijelom dolazi u podređeni položa u odnosu na Osmanlije u skladu s feudalnim odnosima tog vremena u Osmanlijskom carstvu. Jedan dio stanovništva se naseljava u rubnim područjima grada, a najvećim dijelom u Kraljama u vezi s kojima se i doznaje za povijesno ime grada Bihaća.

Poslije zauzimanja Bihaća na teritoriji između donjeg toka Une, Kupe i Korane formiran je Bihaćki sandžak koji ulazi u sastav Bosanskog pašaluka. Ovom sandžaku pripadaju Bihać, Kamengrad, Ripac, Cazin, Bužim, Ostrovica i Bosanska Krupa.

U isto vrijeme se osnivaju Bihaćka kapetanija i Bihaćki kadiluk. Poslije 1699. godine Bihaćki sandžak je ukinut, a njegove teritorije pripojene su Bosanskom sandžaku.

Nakon Karlovačkog mira (1699) osmanska vojna sila je u defanzivi, a Bosna je izložena napadima Austrije i Mletačke republike.

U XVIII i XIX stoljeću uloga Bihaća svodi se na odbranu najzapadnije granice Osmanske imperije. U više navrata opsjedaju ga vojske sa zapada tako da se ratovanje praktično i ne prekida. Bihać ima sve odlike zaokružene gradske cjeline sa razvijenim funkcijama grada.

Ni brojka od 5.000 stanovnika (1.000 u tvrđavi i 4.000 u pet mahala) se dugo neće mijenjati. U neposrednoj blizini grada je granična linija između Osmanskog carstva i Austrije. Bez obzira na neprijateljstvo, postojali su određeni poslovni odnosi. I pored složenih odnosa, Bihać je u razvoju i usponu.

Popis bihaćkih kapetana od 16. do 19. stoljeća [uredi]
Jakov Ravnikar
Erazmo Turn
Petar Keglević
Bartol Ravnikar
Martin Gal
Vilim Šnicenbaum
Juraj Zauer
Juraj od Zobelsberga
Mihajlo Špalatin
Juraj Kronšal
Adam Šramf
Danilo Lozer
Fridrik od Višnje Gore
Sebastijan Lamberg
Benko Krajner
Juraj Paner
Franjo Resel
Danilo Obričan
Ladislav More
Jakov Prank
Franjo Horner
Tomo Dornberg
Hrustan-beg Bišćević (poginuo braneći Petrinju 1593.)
Murad-aga
Derviš-aga Hadugarić
Duralija
Idriz-beg
Mustaj-beg Hasumović (Lipovača?)
Osman-aga Poprženović
Mustaj-beg Badnjević
Tatar Mustaj-beg Idris Kapitanović
Salih-paša Kulenović
Ahmet-beg
Idrasović
Afmet-beg Jusufbegović
Ibrahim-paša
Hasan-beg Ibrahimpašić
Mehmed-beg Bišćević
Jakub-beg
Hilmi
Husein ef. Karabegović

Austro-ugarsko doba
Godine 1865. Bihać je sjedište jednog od sedam bosanskih sandžaka. Na Berlinskom kongresu 1878. godine Austro-Ugarska dobija pravo da okupira Bosnu i Hercegovinu. Bihać se dvanaest dana uporno odupirao austro-ugarskoj vojsci, a 19. septembra 1878. godine je i osvojen.

U Bihaću su te promjene označene simboličnim otvaranjem kapija i naseljavanjem užeg dijela grada, a deceniju kasnije, 1888. godine, porušeni su bedemi. Tako je Bihać izašao iz svoje tvrđave i stopio se sa predgrađem.

U čaršiji i mahalama odvija se život po austrougarskom receptu provincijskog gradića. Otvaraju se osnovna škola, niža gimnazija, trgovačka škola, voćarska škola, formira se vatrogasno društvo, podiže se gradski park, radi se regulacioni plan, vodovod, kanalizacija, struja, postoje kasarne garnizona, oficirska i činovnička kazina. Pored toga početkom 20. stoljeća u Bihaću se već dobro razvila građanska klasa zapadnog tipa, u skladu s industrijaliziranim oblicima života koji je tekao svojim zakonitim tokovima. Otvaraju se banke, tvornice, razvijaju zanati do tada nepoznati. Jedna konstatacija veli da je Bihać najistočniji grad Zapada i najzapadniji grad Istoka.

Novi javni i stambeni objekti, izgrađeni po evropskom uzoru, mijenjaju izgled i veličinu grada te se postepeno gube mahale i čaršija, a formiraju gradske zone. Sve tokove života Bihaća prate i demografske promjene, tako da grad 1910. godine ima 8.370 stanovnika.

Dvadeseti vijek

Spomenik "Djevojka sa Une"U periodu između dva svjetska rata grad Bihać nije u svom razvoju doživio bitnije promjene. Zadržao je funkcije upravnog, privrednog, prosvjetnog i zdravstvenog centra zapadne Bosne.

Posljedice Prvog svjetskog rata, te Velika svjetska ekonomska kriza negativno su se odrazile na tokove ukupnog razvoja grada.

Bihać se 1941. godine našao u ponoru Drugog svjetskog rata. Trinaestog aprila okupirali su ga Nijemci. U toku NOB-a Bihać je odigrao historijski veoma značajnu ulogu. Za njegovo oslobođenje od okupatorske vlasti narodnooslobodilačka vojska vodila je i uspješno okončala Bihaćku operaciju (2.- 4. novembra 1942. godine). Po zauzeću grada partizanske jedinice su počinile određena ubistva zarobljenih domobranskih i ustaških vojnika, kao i nedužnog stanovništva iz redova bošnjačkog i hrvatskog naroda. A 1944. godine na katolički Uskrs, engleska avijacija je bombardirala i mitraljirala središte grada, naročito katoličku crkvu sv. Ante Padovanskog gdje su pobijeni brojni civili, žene, djeca, starci, koje je lako bilo raspoznati po bjelini narodnih nošnji koje Hrvati tog kraja nose o blagdanima.

Kad su Bihaćki kraj osvojili partizani iz Srbije i Hrvatske, u Bihaću je osnovan AVNOJ (26. - 27. XI 1942. godine), a Bihać postaje središte tzv. Bihaćke republike.

Nakon nekoliko teških i uzastopnih bombardiranja, Nijemci su ponovo okupirali Bihać 29. januara 1943. godine. Grad ostaje pod vlašću NDH sve do 28. marta 1945. godine.

Nakon Drugog svjetskog rata

Most Alije IzetbegovićaPrvi koraci privrednog razvoja čine ulaganja u poljoprivrednu proizvodnju. U prvih pet posljeratnih godina, pored više izgrađenih školskih objekata, opismenjeno je preko 5.500 odraslih lica.

Godina 1960. je obilježena proslavom 600-te godišnjice postojanja Bihaća kad je na srednjovjekovnim zidinama postavljen reljef. U godini popisa stanovnistva (1961) Bihać ima 15.763 stanovnika, a općina 45.884. Na području općine Bihać 1971. godine živi 58.185 stanovnika, a u gradu ima 24.060 stanovnika. Prema popisu od 1. aprila 1980. godine grad ima 41.674 stanovnika, a općina 65.679.

Geografija
Bihać je smješten u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine i privredno je, administrativno i kulturno središte Unsko-sanskog kantona. Na zapadu Bihać graniči sa općinama R Hrvatske Donji Lapac i Plitvička Jezera-Korenica, na sjeveru sa općinom Cazin, na istoku sa općinama Bosanska Krupa i Bosanski Petrovac, a na jugu sa općinom Drvar.

Stanovništvo

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Bihać imala je 70.732 stanovnika, raspoređenih u 48 naselja. Poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma općina Bihać, u cjelini, ušla je u sastav Federacije Bosne i Hercegovine. U sastav općine Bihać, ušla su zatim i naseljena mjesta općine Drvar, koja su se nalazila pod kontrolom Armije BiH: Boboljusci, Bosanski Osredci, Gornji Tiškovac, Mali Cvjetnić, Malo Očijevo, Martin Brod, Očigrije, Palučci, Trubar, Veliki Cvjetnić i Veliko Očijevo.

Nacionalni sastav stanovništva - općina Bihać, popis 1991.
ukupno: 70.732

Bošnjaci - 46.737 (66,07%)
Srbi - 12.689 (17,93%)
Hrvati - 5.580 (7,88%)
Jugoslaveni - 4.356 (6,15%)
ostali, neopredijeljeni i nepoznato - 1.370 (1,97%)

Nacionalni sastav stanovništva - Grad Bihać, popis 1991.
ukupno: 45.553

Bošnjaci - 27.418 (60,18%)
Srbi - 8.218 (18,04%)
Hrvati - 4.805 (10,54%)
Jugoslaveni - 4.020 (8,82%)
ostali, neopredijeljeni i nepoznato - 1.092 (2,42%)

Privreda

Obrazovanje
Godine 1998. u Bihaću je osnovan Univerzitet u čiji sastav ulaze:

Biotehnički fakultet
Pravni fakultet
Tehnički fakultet
Pedagoški fakultet
Ekonomski fakultet
Viša medicinska škola
Islamska pedagoška akademija
Biotehnički fakultet Univerziteta u Bihaću u svom sastavu ima dva odsjeka Prehrambeni odsjek i Poljoprivredni odsjek.

Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću u svom sastavu ima opći odsjek. Dekan fakulteta je prof. dr. Mujo Demirović, prodekan za nastavu prof. dr. Dženana Čaušević.

Kultura

Razdoblje 1970.-1992.

Muzej i Turbe
Sandra Dretar u baletu "Djevojčica na žici"-Bihaćki plesni ansambl 1980 Koreografija Tihana Škrinjarić.U to vrijeme u Bihaću postoje sljedeće kulturne ustanove:

Regionalni muzej Pounja
Muzej AVNOJ-a
Istorijski arhiv

Gradska galerija
Mala galerija
Narodna biblioteka Bihać
Dom JNA
Radnički univerzitet, a izgrađena je i grandiozna zgrada za budući Dom kulture.
Djeluje više amaterskih klubova:

KUD "Krajina" sa svojim sekcijama mješoviti hor, dramska grupa i folklorni ansambl
Književni klub "Ivan Goran Kovačić"
Bihaćki plesni ansambl
Muški pjevački oktet "Bihać"
Duvački orkestar
Klub likovnih radnika.
Iz Bihaća je poteklo ili u njemu djelovalo više poznatih likovnih umjetnika i književnika: grafičar Dževad Hozo, dizajner Redžo Kolaković, slikar Sadko Hadžihasanović, grafičar Ahmet Hošić, grafičar Mersad Badnjević, dizajner Antoaneta Duić, slikar Muhamed Delić, kipar Ante Brkić, književnici Husein Dervišević,Tomislav Dretar i Hrvoje Jurić, vjerovatno najmlađi pjesnik iz BiH s prvom objavljenom knjigom u 13. godini života.

Manifestacije: Započela je manifestacija simfonijskih orkestara i održana tri puta uz učešće nekoliko desetina simfonijskih orkestara među njima i onih najpoznatijih: beogradskog, zagrebačkog, ljubljanskog, sarajevske RTV, skopskog itd. Redovno je održavana pjesnička manifestacija "Goranovo proljeće", Republičko takmičenje plesnih ansambala, Republička smotra recitatora. Razvija se plodna izdavačka aktivnost koju ostvaruju na književno-umjetničkom planu Književni klub "Ivan Goran Kovačić" i njegov urednik Tomislav Dretar, koji je osnovao i Bihaćki plesni ansambl i doveo čuvenu pedagoginju međunarodne reputacije Tihanu Škrinjarić iz Zagreba da razvija po njenim riječima, neviđeno nadarenu djecu Bihaća. Bihaćki plesni ansambl je pozivan iz velikih tv produkcija Zagreba, Beograda, Ljubljane i Sarajeva da prezentira svoja umijeća u sklopu vrijednih plesnih programa za djecu i odrasle. Na žalost rat je sve prekinuo, a "novi pogled na svijet" retrogradnih umova i potpuno ugasio ovaj vid umjetnosti, jer se pokazuju gole ženske noge.

Sport
U Bihaću se nalazi Nogometni klub "Jedinstvo". Prvi je klub u BiH koji je prošao prvo kolo jednog evropskog takmičenja. Zadnju utakmicu u evropskom takmičenju su igrali protiv Gigotua. Predsjednik je Hamdija Abdić Tigar. Navijači "Jedinstva" se zovu "Sila nebeska". Najveće sportske uspjehe od svih sportskih klubova u Bihaću ostvario je Odbojkaški klub Bihać. Do početka rata 1992. godine klub se takmičio u Prvoj ligi tadašnje države pod nazivom OK Krajinametal Bihać. Klub je na početku svog djelovanja imao naziv OK Signal Bihać. Po završetku rata 1995. godine, i pored velikih gubitaka (nekoliko prvotimaca je izgubilo živote braneći svoj grad), klub nastavlja sa radom i postiže zapažene rezultate na nivou BiH. Zahvaljujući uspjesima odbojkaša, te velikom interesu koji su mladi Bihaća pokazivali za ovaj sport, Bihać je bio poznat i kao grad odbojke. Grad Bihac je poznat i po izvanvrsnim sahovskim igracima i igracicama.Sto se tice kadetskog i omladinskog šaha zavidne uspjehe postižu Maša Boric, višestruka prvakinja BiH, i Amar Salihovic.Poznatiji Bihaćki šahisti su Muhamed Borić, Elena Borić i naravno neizostavni velemajstor Ibro Šarić.

Politika

Zanimljivosti

Fethija džamijaZanimljivosti Bihaća su sakralni spomenici, Fethija džamija i bihaćki nišani. Džamija je vrijedna kulturna činjenica, jer je pregrađena crkva Sv. Antuna Padovanskog u gotičkom stil. A nišani sami o sebi najbolje govore. Jedinstveni su po stilu i osebujnosti nadgrobni spomenici u svijetu.

U zaklonu roditeljskog doma skrivala se ljepota bošnjačkih djevojaka koje su se odgajale prema obrascima islamske kulture i vrlinama njihovih majki. Priprema za život odvijala se u okviru nastavnog programa pripreme za dobre i vrijedne supruge i majke. Ljepota tkanja, veza, sevdalinke i njihovo osobno njegovanje resile su pravu Bišćanku. Unutrašnja ljepota bošnjačkog obiteljskog života, jasno je vidljivo, bila je na zavidnoj razini kulture svakodnevnog života. Sadržaji svakodnevnice u bošnjačkom građanskom i aristokratskom okružju nisu se razlikovali po vrijednosti od onog zapadnog civilizacijskog kruga. Razina je bila visoka i netipična za susjedne krajeve, ali zato puna ljepote duše Bošnjaka koji su živjeli taj život. Koji su ga kreirali vlastitim sposobnostima dara za stvaralaštvo.

Početkom XX stoljeća gradski Bošnjaci razvijaju raznovrsne oblike javnog života. Očigledno bošnjačka žena ne zaostaje u svojoj emancipaciji za ostalim evropskim ženama. Velikim dijelom je to zasluga i reformatorskih uticaja reis-ul-eleme Mehmeda Džemaludina ef. Čauševića koji je porijeklom iz bihaćkog kraja.

Muški dio bihaćkih Bošnjaka gajio je raznovrsne oblike javnog i kulturnog života kojima je glavni nositelj bilo Muslimansko društvo Gajret. Njegovala se i sevdalinka i komorna muzika, ilahije i kaside, jednako kao romanse i balade savremene tom dobu. Na scenu su postavljani komadi tek začete bosanske dramske književnosti, igrokazi bošnjačke historijske tematike, ali i savremena građanska drama.

Poznate ličnosti

Srednjovjekovno razdoblje
Jakob
Radošević Benko (literata- književnik i hroničar Bišća, oko 1590.)
Stjepan (sudija)

Savremeno doba
Ahmet Ibukić-Ami, slikar
Hasan Arnautović, televizijski i filmski snimatelj, doajen RTBiH i TVUSK-a
Aladin Saračević, arhitekt
Alen Islamović, rođen u Bihaću, nakad basist i vokal rock-grupe "Divlje jagode", te vokal grupe "Bijelo dugme". Nakon razlaza sa Goranom Bregovićem nastavlja uspješnu solo pjevačku karijeru.
Almir Imširević, dramski pisac
Atif Dudaković, general Armije BiH
Branka Raunig, arheolog
Branko Ćopić, pisac
Džafer Mahmutović, pisac i historičar
Ferid Džanić, vođa pobune u Villefranche-de-Rourgue
Franja Džal, zračni as II svjetskog rata, oborio 56 boljševičkih pilota
Hamdija Abdić, pukovnik 502 viteške brigade
Jasna Diklić, dramska umjetnica
Krešimir Ižaković, muzeolog
Luka Marjanović, etnolog, sakupljač narodnih pjesama BiH, univerzitetski profesor
Milan Katičić, pravnik (dr.iur.),zastupnik u Saboru BiH u vrijeme Austro-Ugarske, Osnivač Napretka u Bihaću
Natko Katičić, pravnik, univerzitetski profesor u Zagrebu, Redoviti član HAZU
Petar Šimić, admiral JNA
Ekrem Čaušević, prof. dr. sc., orijentalist, univerzitetski profesor u Zagrebu
Ramiz Dreković, general Armije BiH
Sead Čaušević, dipl.inž. elektrotehnike
Sead "Zele" Lipovača, rođen u Bihaću, frontmen rock-grupe "Divlje jagode" i jedan od najboljih solo gitarista na području bivše Jugoslavije.
Stjepan-Džimi Stanić, estradni umjetnik
Tvrtko Čubelić, povjesničar književnosti, univerzitetski profesor
Zdravko Dizdar, historičar

 

BIHAC

Bihać (Cyrillic: Бихаћ) is a town and municipality on the Una River in the north-western part of Bosnia and Herzegovina, center of the Una-Sana Canton of the Federation of Bosnia and Herzegovina.

History
The town was first mentioned as early as 1260 as property of a church in Topusko, Croatia in a document by the Hungarian-Croatian king Bela IV, and became a free city in 1262. Bihać was the temporary capital of the Croatian Kingdom. It lost its civic status in the 14th century following dynastic struggles in the kingdom, and became a property of the Frankopan nobles. In the 16th century it passed under direct royal rule, when battles with the Ottoman Empire had begun. The town of Bihać, in the region of the same name, withstood the Ottoman attacks until it fell with the Bosnia sanjak (in 1592).

The Bihać fort would become the westernmost fort taken by the Ottoman army over a hundred years later, in 1592 under the Bosnian vizier Hasan-pasha Predojević, previous orthodox bosnians - Valacchi (Vlah in bosnian). The city was initially made the center of the Bihać sanjak, part of the Bosnian pashaluk. It was demoted in 1699 to become part of the sanjak of Bosnia, during the period of intense border wars between the Habsburg monarchy and the Ottoman Empire. In 1865 it became the center of its own sanjak, but this lasted only until 1878, when all of Bosnia was occupied by Austria-Hungary.

A period of peace followed, marked by the 1888 bringing down of the fortress walls that separated the inner city from the outskirts. The new government had several schools and civic facilities built, which boosted the city's growth. It remained prosperous after the establishment of Yugoslavia, the center of the western Bosnian region, though its growth was impaired by the Great Depression in the 1930s.

During World War II it served as headquarters for the liberation army of Josip Broz Tito, the seat of the first AVNOJ session in 1942 and the center of the anti-fascist resistance. As such, it became a target of the occupying powers and the Germans retook it in 1943 and held it until 1945 and their final defeat.

Bihać suffered the destruction of many buildings during the recent Bosnian War, when the area around the city was under siege by the Bosnian Serb forces for over three years, until the summer of 1995 when the siege was broken in the beginning of the Croats' Operation Storm.

Demographics

[edit] 2006
Ethnically speaking, in the estimation of 2006, the whole Bihać municipality had 105,000 residents, including:

70% Bosniaks
5% Serbs
10% Croats
15% others: Albanians, Roma, Asians, etc

2005
In 2005, 91% of population of the municipality were ethnic Bosniaks.

1991
According to the 1991. census the municipality had a population of 70,732, including:

46,737 - 66.07% Bosniaks
12,689 - 17.93% Serbs
5,580 - 7.88% Croats
4,356 - 6.15% Yugoslavs
1,370 - 1.93% others and unknown

1981
According to the 1981. census the municipality had a population of 65,544, including:

40,041 - 61.09% Bosniaks
11,093 - 16.92% Serbs
5,855 - 8.93% Croats
7,364 - 11.23% Yugoslavs
1,191 - 1.81% others and unknown

1971
According to the 1971. census the municipality had a population of 58,185, including:

37,325 - 64.14% Bosniaks
12,096 - 20.78% Serbs
6,824 - 11.72% Croats
1,133 - 1.94% Yugoslavs
807 - 1.38% others and unknown

Settlements (over 1,500 residents), 1991. census
Bihać
total: 45,553

27,418 - 60.18% Bosniaks
8,218 - 18.04% Serbs
4,805 - 10.54% Croats
4,020 - 8.82% Yugoslavs
1,092 - 2.42% others and unknown
Orašac
total: 2,574

2,498 - 97.04% Bosniaks
49 - 1.90% Serbs
1 - 0.03% Croats
11 - 0.42% Yugoslavs
15 - 0,58% others and unknown
Turija
total: 2,118

1,975 - 93.24% Bosniaks
71 - 3.35% Serbs
2 - 0.09% Yugoslavs
70 - 3.30% others and unknown
Brekovica
total: 1,833

1,779 - 97.05% Bosniaks
1 - 0.05% Croats
1 - 0.05% Serbs
4 - 0.21% Yugoslavs
48 - 2.61% others and unknown
Ripač
total: 1,724

1,297 - 75.23% Bosniaks
339 - 19.66% Serbs
12 - 0.69% Croats
70 - 4.06% Yugoslavs
6 - 0.34% others and unknown

Features

Bihać
BihaćThe city and the region are now becoming a viable tourist destination for its natural beauty. The Una river valley where Bihać is situated provides the best route from Zagreb to Dalmatia so the traffic position is also favorable. There's also a yearly regatta held on the Una, as well as the Bihać Summer theatrical event.

Education
The University of Bihać was opened in 1997 and it has seven faculties: technical, economics, law school, biotechnical, pedagogical, medical college, Islamic pedagogical academy.

Sport
The local football club is NK Jedinstvo.

 

preuzeto sa wikipedia.org